Religija

Hrišćanstvo i Podunavske Švabe u bivšoj Jugoslaviji

I Istorijski pregled

Nakon što je Princ Eugen Savojski 1697. konačno uništio tursku vojsku usledilo je oslobađanje Bačke, a nakon pobede 1716. kod Petrovaradina i Temišvara oslobođen je i Banat. Car Leopold I je 1689. doneo Impopulacioni patent, kojim je stvorena osnova za kolonizaciju oslobođenih oblasti, počevši sa Budimskim brdima na okuci Dunava do područja Satmara i Tise. Kolonizacija je izvršena u tri talasa: prvi pod Leopoldom I i Karlom VI, drugi pod Marijom Terezijom i treći za vreme Josifa II. Dunav je bio plovni put za takozvane ulmske kutije. Nemački doseljenici su došli iz raznih oblasti, prvenstveno iz Virtemberga, Hoencolerna, Badena, Falačke, Alzasa, Bavarske, Češke i Moravske itd. Zanatlije i trgovci su ostajali u gradovima, seljaci su išli na sela. U početku su dolazili pretežno katolici; druge veroispovesti su tolerisane. Stoga je lako objasniti zbog čega je doseljavanje u Bačkoj u doba Marije Terezije od 1749. do 1772. bilo isključivo katoličkog karaktera. Inače je čitav proces doseljavanja sa etničke tačke gledišta bio vrlo šarolik. Nastajala su mađarska, nemačka, srpska, slovačka, rumunska i rusinska mesta, koja su se razlikovala i po jeziku i po veri.

Doseljavanje protestanata u Bačku počinje pod carem Josifom II. Njegov Patent o toleranciji iz 1781. garantuje ravnopravnost svih konfesija. Ne-katolicima je priznato pravo doseljavanja i slobodnog praktikovanja religije. Time je započeo i organizovani verski život pripadnika evangelističke vere. Protestanti su osnovali devet sela: Torža (Torschau, današnje Savino Selo) 1784, Crvenka (Tscherwenka) i Vrbas (Neu-Werbaß) 1785. Godine 1786. nastaju Kišker (danas Bačko Dobro Polje), Sekić (danas Lovćenac), Sivac, Šove (danas Ravno Selo) i Bulkes (Bački Maglić), a Jarek (Bački Jarak) 1787. U Torži, Crvenki, Vrbasu, Kiškeru, Sekiću, Bulkesu i Jarku nastaju luteranske crkvene opštine, a reformisane u Torži, Crvenki, Vrbasu, Sivcu i Šoveu.

Sa oslobodilačkim trupama dolaze i vojni sveštenici i monasi koji su preuzeli prvu brigu o katoličkim kolonistima. U narednim talasima doseljavanja za brigu o zajednicama Podunavskih Švaba je bilo potrebno vrbovati sveštenike iz nemačkih i austrijskih dioceza (npr. u Bambergu ili Rabu), premda su još u vreme turske vlasti za ove regije postavljani biskupi, ali su oni kao biskupi in partibus infidelium („u krajevima nevernika“) živeli van područja svojih nadležnosti i tako jedva da su mali uticaja na svoje dioceze. Stoga je bilo neophodno da se izgradi nova vertikalna organizaciona struktura, pri čemu se pazilo na jezik kojim se govorilo u određenoj regiji.

Na područjima na kojima su se doseljavali Podunavske Švabe prve crkve su nastajale već u vreme Svetog Gerarda. Međutim, one su uništene u turskim ratovima. Nakon 1760. godine zajedno sa osnivanjem sela počinje i veliki talas podizanja crkava.

Prostranstvo novih predela omogućilo je podizanje širokih ulica, velikih dvorišta i prostranih javnih površina, a sve u skladu sa „Glavnim instrukcijama o impopulaciji“ i nemačkim običajima: u centru sela su se nalazile crkva, školska i opštinska zgrada. Prema posebnim smernicama su nastajale crkve sa poluobličastim svodovima, visokim zvonicima i prostorom za hor ispod njih, te sa dograđenom polukružnom apsidom. Sakristija se nalazila pored ili iza hora. Zbog troškova je unutrašnja dekoracija bila skromna. Početkom XIX veka je došlo do okretanja klasicizmu. 80-ih godina XIX veka su u skladu sa duhom vremena građene crkve u stilu neoromantike, a 20 godina kasnije i u stilu neogotike.

Tek nakon godina bede i privredne konsolidacije su nadareni sinovi kolonista, koji su osetili poziv, mogli u većem broju da se školuju za sveštenike. Prvi kandidati studiraju na seminaru Kaločko-Bačke nadbiskupije, a dolazili su iz zajednica u Čonoplji i Krnaji (današnje Kljajićevo). Biskupije koje su osnovane nakon proterivanja Turaka su se naročito zauzele za školovanje sveštenika, pa su seminari nastajali u Budimu (1687), Egeru (1699), Vacu (1712), Vespremu (1715), Kaloči (1733), Velikom Varadinu (1740) i Pečuju (1746).

Školovanje evangelističkih duhovnika se odvojalo uglavnom na nemačkim univerzitetima.

Prema popisu iz 1931. u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji je verska struktura Nemaca bila sledeća:

   katolici                  luterani                protestanti         ostali, npr. Jevreji            ukupno

  385.000                 85.500                   15.500                   64.000                    550.000

 oko 70 %              oko 18 %                              oko 12 %                                  100 %

Godine 1923. je Bačka odvojena od Kaločko-Bačke nadbiskupije i osnovana je Bačka apostolska administratura u Subotici koja je 1936. godine obuhvatala 94 rimokatoličke župe. Što se tiče jugoslovenskog Banata, zbog novih granica je veći deo dioceze Čanad pripao Rumuniji, manji deo Jugoslaviji, a samo mali broj katolika Mađarskoj.

Zbog povlačenja novih granica nakon Prvog svetskog rata protestantske zajednice sklapaju manje jedinice. Jedinstvena crkvena zajednica je postala moguća tek nakon donošenja takozvanog Protestantskog zakona 1930. godine. Organizaciona struktura, koja je nastala na osnovu tog zakona, je počivala na principu opština, što je protestantskim vernicima omogućilo da svoje rukovodstvo biraju na lokalnom, okružnom i državnom nivou. Evangelističku crkvu je činilo 9 dekanata i ukupno 62 opštine.

II Praktikovanje hrišćanske vere

a) Opšti stav prema veri

U početku je crkveni i hrišćanski život zajednica Podunavskih Švaba bio određen tradicijama donetim iz stare domovine. Religija je u seoskim sredinama bila snaga koja je definisala način rada i života koje su doneli.

b) Radna sedmica i nedeljni odmor

Drugi narodi su kod Podunavskih Švaba najviše cenili marljivost. Volja za radom je bila utkana u ritam radne sedmice sa nedeljom kao danom potpunog odmora. Nedeljom je postojala obaveza, da se kroz odlazak na misu posveti Bogu. Žene i muškarci su u crkvi sedeli odvojeno, žene levo, muškarci desno. Iz molitvenika i pesmarica su pevane pesme na nemačkom jeziku, propoved je bila neizostavna. Za velike praznike je liturgija bila još svečanija - uz muziku i višeglasno horsko pevanje. Pošto su postojale i zajednice u kojima su živeli katolici koji su govorili različitim jezicima, jezik propovedi i pesama se smenjivao. Verski običaji su predstavljali društveni red i bili sastavni deo verskog života: zornice u vreme adventa, pokloni za decu koje u nekim mestima donosi mali Isus, Božićno slavlje je u svim krajevima bilo centralno slavlje, pevanje pesama za Sveta tri kralja sa blagoslovom kuća, Sretenje, post, Cveti, Velika sedmica, Uskrs uz posvećivanje hrane, procesije pred Spasovdan i na svetkovinu Tela i krvi Hristove, godišnji kirbaji i još mnogo toga. Bile su zastupljene i svakodnevne jutarnje, večernje ili molitve pred obrok. Skoro svaka kuća je imala kućni oltar i malu svetnjaču sa svetom vodom na zidu.

c) Sveci

Brojne slike i kipovi svetaca koji su se mogli videti u crkvama, kapelama i kućama jasno ukazuju na štovanje svetaca, što je kod Podunavskih Švaba imalo više ciljeva: u prvom planu nije život tih svetih ljudi kao primer, već njihova uloga zaštitnika. Izuzetak čini dan Svih svetih, jer je on bio namenjen sećanju na preminule. Naravno, u određenoj parohiji su posebno poštovali sveca kome je crkva bila posvećena. Posebni mesto je zauzimao Sveti Josif (Heliger Josef), što je bilo primetno i po tome da je ime Jozef do 1938. godine bilo jedno od omiljenih muških imena u Bačkoj. Često se susreću i imena Florijana, Sebastijana, Vendelina, Filipa i Jakoba. Podunavske Švabe nisu slavili rođendane, ali je imendan predstavljao malu porodičnu proslavu koja se obeležavala uz prijatelje, susede i rođake.

d) Bogorodica

Najdivnija od svih svetaca je kod Podunavskih Švaba bila Devica i Bogorodica Marija. Njoj je bila posvećena skoro trećina svih kapela i crkava. Ne smemo zaboraviti ni udruženja koja su svoje aktivnosti posvetila poštovanju Marije: gosponoše u belim nošnjama (koje su noseći Marijin kip davale svečanu notu liturgijama ili provorkama), Društvo krunice ili Marijino društvo

Najznačajniji dani posvećeni Mariji su: 02. februar (Prikazanje Gospodinovo / Sretenje gospodnje / Mariä Lichtmess), 25. mart (Blagovesti / Mariä Verkündung), 15. avgust (Velika Gospa / Velika Gospojina / Mariä Himmelfahrt), 8. septembar (Mala Gospa / Mala Gospojina / Mariä Geburt) i 8. Decembar ( Bezgrešno začeće / Mariä Unbefleckte Empfängnis).

a) Rođenje i krštenje

Postojao je niz običaja vezanih za rođenje i krštenje.

Drvena kolevka je bila deo uobičajene opreme svakog mladog bračnog para. Za vreme trudnoće su budući roditelji tražili i kuma (Ged ili Göth) za dečaka, odnosno kumu (Godl) za devojčicu. Kumstvo je bilo velika čast i predstavljalo je neku vrstu obećanja, da će dve porodice u budućnosti negovati zajedništvo. Trudnice su do skoro samog porođaja obavljale svoje poslove i rađale decu uglavnom u svojim domovima uz pomoć babice (Hewam). Neposredno nakon porođaja su kume obavljale posebne zadatke oko nege i pomoći, dok bi babica obavljala službene formalnosti. Posetioci bi porodilju ovlaš poprskali svetom vodom. Nedugo po rođenju bi dete bilo kršteno, a na krštenje su pozivani kumovi, rođaci i susedi.

Običaj davanja imena se razlikovao od zajednice do zajednice. U mnogim mestima bi novorođenče dobilo ime kuma ili kume, a u mnogim mestima se generacijama davalo ime majke ili oca. Kumovi su za dete bili vezani posebnom vezom i poklanjali mu poklone u posebnim prilikama sve do njegove svadbe.

b) Prva pričest / konfirmacija

U trećem razredu škole su se deca ispovedala prvi put i išla na prvu svetu pričest (Erstkommunion) koja se uglavnom održavala na Belu nedelju, prvu nedelju nakon Uskrsa. To je za decu bio poseban dan. Devojčice su oblačile belo, a dečaci tamna odela i zajedno su u povorci ulazili u prepunu crkvu, gde se služila svečana liturgija i gde su se pričestili prvi put. Nakon toga se u roditeljskoj kući služio svečani ručak, na koji su pozvani kumovi, rođaci i prijatelji. Pokloni su bili neizostavni: od roditelja brojanice ili molitvenik, od kumova sitniji nakit. Nakon ovog značajnog koraka u životu deca su postepeno uključivana u sitnije poslove i osećala su da im roditelji sve više uskraćuju slobodu, jer su sad već „großi Buwa un Madl“ („veliki dečko i devojčica“).

Ono što je za katolike bila prva pričest, za protestante je bila konfirmacija (Konfirmation) koja se uvek održavala na Zeleni četvrtak. Za konfirmanda, roditelje, braću i sestre, kumove i rodbinu to je bio praznik koji je nakon liturgije proslavljen sa prijateljima i rodbinom u roditeljskoj kući uz jednostavan ručak.

c) Krizmanje (Firmung)

Nekoliko godina nakon prve pričesti usledilo je krizmanje. Krizmanici su među poznanicima ili rođacima tražili kuma (Fermged) ili kumu (Fermgodl). Ovaj sakrament je bio veliki događaj, jer je u zajednicu dolazio biskup. Na ulasku u mesto je biskupa dočekala raskošno okićena kočija i on bi u povorci ulazio u crkvu, gde je služio svečanu pontifikalnu misu i delio krizmu. Nakon toga su kumovi ili kume pozivali krizmanike na svečani ručak i predavali im lepe poklone:  za dečake džepni ili ručni sat, a za devojke skupocene haljine ili nakit. Nakon krizmanja je za mlade sve postajalo ozbiljnije. Imali su između 12 i 15 godina i bili su uključivani u odgovornije zadatke u kući ili na njivi.

d) Venčanje

Mladi su imali puno prilika da se bolje upoznaju. Zimi su često održavane igranke, a leti lokalne svečanosti ili hodočašća. Tako su se brzo pronalazili parovi, devojka bi našla svog momka (Borscht), a momak devojku (Mensch). Nakon što je naklonost bila objavljena javno, parovi bi se prvo viđali u roditeljskoj kući devojke, gde se dogovaralo o pojedinostima svadbe i imovinskim pitanjima. Nakon tih dogovora bi mladić i devojka pružili jedno drugom ruku i primili blagoslov svetom vodom od roditelja i krsnih kumova. Dalji tok događaja je u skoro svim selima i zajednicama Podunavskih Švaba bio potpuno isti. Prvo su obavljane sve potrebne formalnosti i u župi je zatraženo da se za vreme svete mise tri uzastopne nedelje najavljuje venčanje. Na dan pred venčanje, Karenztag, krsni kumovi i najbliži rođaci bi od mirte, ruzmarina i šarenih traka pleli venac, tzv. Hefekranz. Na venčanju bi mlada nosila tamnu nošnju (kasnije ponekad i belu haljinu), dok bi mladoženja nosio crno (nošnju, a kasnije i odelo). Svi svatovi bi se najpre okupili u roditeljskom domu mlade, odakle se svadbena povorka sa mladencima uz pratnju trubača uputila ka crkvi na ceremoniju venčanja. Po izlasku iz crkve mladence bi dočekala muzika i pozdravili prijatelji i rodbina. U krčmi je zapravo počinjalo slavlje. Najpre je služena odabrana hrana i dobro vino, pa bi usledila zabava i darivanje mladenaca. Kasnije popodne bi svi otišli kućama da se pobrinu za stoku. Uveče je slavlje nastavljeno uz obilno ispijanje vina, muziku i zabavu. U ponoć bi se poštujući poseban ritual – mužu bi stavili šešir a ženi maramu, koje su od tada nosili u javnosti - mladenci oprostili uz muziku i najlepše želje, a slavlje se nastavljalo do ranih jutarnjih sati.

e) Sahrana

Običaji Podunavskih Švaba vezani za smrt i sahranu sugrađana bili su najviše prožeti hrišćanskom verom. Osobe na samrti nisu bile napuštane, a ožalošćenima se pomagalo da sa pijetetom i dostojanstvom prebrode neumoljivu smrt. Ako je neki član porodice bio tako teško bolestan da više nije bilo nade, porodica bi pozvala sveštenika da izvrši bolesničko pomazanje (zum Versehen). Oko umirućeg su se okupljali porodica, rođaci i susedi na molitvu (Sterbe-Rosenkranz). Pokojnika bi položili u jednostavnan drveni kovčeg u takozvanoj čistoj sobi (Paradestube). Do sahrane su dolazili rođaci i prijatelji da se pomole za spas duše pokojnika i da ga poprskaju svetom vodom. Što veći ugled u zajednici uživao preminuli, to je raskošnija bila sahrana. Već prilikom blagoslova (Aussegnung) bi se okupio seoski orkestar koji bi uz posmrtni marš otpratio povorku, a lokalna udruženja, vatrogasci i druge organizacije bi slale delegacije sa zastavama i vencima.

a) Advent (Došašće)

Radujući se dolasku Božića, vernici su advent smatrali periodom mira i okretali se sebi. Zato u to vreme nije bilo igranki, svadbi ili drugih vidova zabave. Ovaj period zime – sa ranim i dobro posećenim zornicama radnim danima, danom Sv. Barbare (4. decembra), danom Sv. Nikole (6. decembra) i poklonima za decu te prikazom priče o Adamu i Evi (Paradeisspiel, Adam-und-Eva-Spiel) 24. decembra – nudio je značajno iskustvo kao pripremu za Božić. U pojedinim zajednicama je postojao običaj „Marien-Wanderschaft“, kada bi porodice u tzv. čistoj sobi postavile i ukrasile naročito lep kip Marije i nakon osam dana u maloj povorci ga odneli nekoj drugoj porodici. Adventski venac kod Podunavskih Švaba u početku nije postojao, uveden je tek početkom XX veka.

b) Božić (Weihnachten)

Nalepši porodični praznik u godini je svakako bilo Badnje veče (Heiliger Abend). Pripreme su počinjale nabavljanjem božićne jelke, najčešće na pijaci, koju je majka tajno okitila u čistoj sobi pomorandžama, jabukama, orasima i salon-bombonima, kuglama ili medenjacima. Svećice i ukrasne trake su takođe bile omiljene, dok su ispod drveta samo ponegde stajale jaslice sa figuricama.

Večera je predstavljala pravu pripremu za Badnje veče. Za početak se pilo vrelo kuvano vino (Weinsuppe) i jela kuvana jaja, u nekim porodicama i štrudle sa makom (Magstrudel) i slatkiši. Po završetku večere bi majka božićnim zvoncem pozvala porodicu u sobu i uzviknula „Mali Isus je bio!“ („Das Christkind war da!“). Uz svetlost svećica na jelci, porodica bi u dobrom raspoloženju proslavljala Božić. Prvo se molila molitva „Anđeo Gospodnji“ (Der Engel des Herrn), pevala se pesma „Tiha noć“ (Stille Nacht) ili „Rođen u Betlehemu“ (Zu Bethlehem geboren) ili se čitao deo Jevanđelja o rođenju Isusa (Weihnachtsevangelium). Vrhunac Badnjaka je bila ponoćka (Christmette). U prepunoj i osvetljenoj seoskoj crkvi su odzvanjale poznate stare božićne pesme. U nekim mestima je na prvi dan Božića u 6 sati izjutra služena zornica, pastirska misa, a svečana misa se održavala u 10 sati.

Nakon svečanog ručka je počinjao običaj nazvan Bingeltragen. Deca su u posebno pripremljenim velikim, uštirkanim i lepo izvezenim maramama nosila poklone kumu ili kumi i odatle se vraćali sa poklonima.

Dani između Božića i Nove godine su proslavljani kao praznici. Na dan Nevine dečice, 28. decembra, bi deca noseći šibe odlazila kod rođaka i suseda u „šibare“ (Frischingsund-Sagen).

c) Nova godina (Neujahr)

Poslednjevečeugodini, naSilvesterovo (Silvesterabend), seodržavalasvečanaliturgijakojajebilameđunajposećenijimau čitavojgodini. Tada bi se sveštenik u propovedi osvrnuo na najbitnije događaje u zajednici. U mnogim mestima se nakon liturgije u krčmi održavala igranka koja je trajala do zore. U povratku kući bi se žestoko udaralo na kućna vrata i domaćinima čestitalo za novu godinu.

Nova godina je započinjala ranom jutarnjom i svečanom velikom misom.

d) Tri kralja (Fest Heilig Drei König)

Veče pre Tri kralja su deca u crkvu donosila vodu, hleb, so, tamjan i kredu na posvećenje. U noći na Sveta tri kralja otac bi lopatom uzimao žar iz peći, posuo je tamjanom i prošao kroz sve prostorije i pomoćne prostorije u kući, šireći miris tamjana. Posvećenom kredom se ispisivala godina i početna slova imena trojice kraljeva K+M+B. Otac je posvećeni hleb sa solju delio svim ukućanima. So je sipana i u vodu za stoku, kako bi na taj način Božji blagoslov prešao i na životinje. U mnogim zajednicama je negovan običaj koledara (Sternsinger).

e) Preduskršnji period

  • Poklade (Fasching)

U vreme poklada je u svim zajednicama održavan Vatrogasni bal kao značajan događaj. Članovi pojedinih muških udruženja su sa svojim suprugama organizovali i takozvani Bigiliball, koji je bio poseban po tome što se hrana donosila u zavežljaju.

Za mlade su naročito zanimljivi bili venčići (Kränzchen): venčići sa perecima u vreme poklada ili sa grožđem u jesen nakon berbe. U svečano ukrašenoj sali bi sa tavanice na kanapu visila jedna velika pereca i oko nje mnogo manjih, koje su mladi tokom plesa smeli da „kradu“. Pokladne povorke nisu bile uobičajene, ali su se mladi ipak maskirali (vermaschkert) i smišljali vragolije. Čuvene su bile i pokladne krofne. Poslednji četvrtak u vreme poklada je prljavi četvrtak (der schmutzige Dunnerschtag).  Za ručak su pripremane posebne krofne sa mašću, jer se ipak radilo o prljavom, tj. debelom četvrtku. Priča se i da je jedenje masnih krofni u mnogim mestima bilo vezano i za izjavljivanje ljubavi: ako bi devojka mladiću dala poljubac „masnim“ ustima, on bi postao njen momak, i obrnuto.

  • Post (Fastenzeit)

Na Čistu sredu, odnosno Pepelnicu (Aschermittwoch), su mnogi dolazili u crkvu kako bi primili krst od pepela. Post je predstavljao vreme pokajanja i unutrašnjeg pripremanja za Uskrs. U mnogim porodicama sredom, petkom i subotom kao i na Cvetnu nedelju pa sve do Uskrsa, kod nekih čak i do uskršnjeg ponedeljka, na trpezi nije bilo mesa. U mnogim mestima su supruge i majke svako veče molile krunicu. Glavni događaj u ovo vreme pokajanja je bilo godišnje ispovedanje koje niko nije propuštao. Veliki dan za ispoved je bila subota pre Crne nedelje, nedelje koja je osam dana pre Cvetne nedelje. Tada bi dolazili duhovnici iz susednih zajednica ili manastira. Crna nedelja je nazvana tako, jer su na taj dan sve slike i krstovi prekrivani crnim platnima. I odeća se tome prilagođavala, devojke i žene su nosile crno, baš kao i tokom čitavog posta, kada se uglavnom nosilo crno.

  • Cvetna nedelja (Palmsonntag)

Na Cvetnu nedelju se u katoličkim zajednicama pre velike mise održavao blagoslov grančica (Palmweihe). Pri tome su momci i muškarci unosili lepo uvezane grančice vrbe u crkve. Nakon svega je grančica kačena o krst u dnevnoj sobi ili u štalama.

U evangelističkim zajednicama je vladao običaj da se članove porodice grančicom blago udari po glavi ili ramenu.

  • Velika sedmica (Karwoche)

Tokom Velike sedmice su Podunavske Švabe obeležavali sećanje na Hristovo stradanje i smrt. Na Zeleni četvrtak (Gründonnerstag) se služila zelena hrana (spanać ili salata). Na svečanoj liturgiji su se poslednji put oglasila sva zvona, da bi potom utihnula do proslave Uskrsa. Na Veliki petak se liturgija služila uz pevanje ili čitanje Stradanja Isusovog i uz klanjanje križu. Nakon mise je prikazivano Telo Isusovo u vidu hostije; vatrogasci bi na Svetom grobu držali počasnu stražu. Posle podne, u vreme Isusove smrti, bi vernici u povorci ulazili u crkvu moleći se. Veliki petak je dan u godini kada se najstrože postilo. Jele su se samo kokice (geplatzter Kukuruz), mleko, sir, pletenice od testa (Zoppkuche) i hleb. Na Veliku subotu, pre podne i bez većeg učešća vernika, su u crkvi na liturgijskom slavlju posvećeni vatra, uskršnje sveće i voda za krštenje. Nakon ceremonije posvećenja bi dečaci upalili drvce koje su doneli (Weihholz) i brzo ga odneli kući, kako bi posvećenom vatrom potpalili svoje ognjište. Protestanti su tokom Velike sedmice izbegavali svaku galamu.

f) Uskrs (Ostern)

Uskrs je počinjao liturgijom, koja se uglavnom održavala u 18 časova na Veliku subotu. Svi vernici su se svečano oblačili. Kada bi sveštenik zapevao uskršnje „Aleluja“, orgulje bi se oglasile u svoj svojoj silini, vernici bi iz dubine duše zapevali „Der Heiland ist erstanden!“ (Spasitelj je uskrsnuo!) i oglasila bi se sva zvona.

Nakon proslave Uskrsa se završavao post i najčešće se tada obilno jelo (meso). Blagoslov uskršnje hrane je usledio u nedelju nakon jutarnje mise. Žene su u korpicama (Henkkerwl) donosile šunku, jaja i hleb, kao i pletenice i medenjake (Lebzelter). Vrhunac praznika je bila svečana misa na koju bi često dolazila cela zajednica. Deca su željno očekivala uskršnje jutro. U bašti bi svako dete pripremilo gnezdo (backsimbl) i u njemu bi pronašli šarena jaja, lešnike, smokve i razne slatkiše. Posle ručka bi deca išla kod kumova da odnesu poklone, ali i da dobiju nešto. Ponedeljkom se išlo u polivače kod devojaka (Madlspritze), a u utorak su devojke išle kod momaka (Buwespritze). Veliki momci bi prskali devojke parfemima, a devojke su vrebale momke i polivale ih vodom.

g) Spasovdan (Christi Himmelfahrt)

Na Spasovdan (Christi Himmelfahrt) je obeležavan kraj Isusovog zemaljskog života i njegovo uznesenje Ocu. Tokom takozvanih rogata, prosnih dana, su održavane procesije, koje su obilazile krsteve krajputaše van naselja kako bi se u zajedničkoj molitvi Božji blagoslov preneo na plodove.

h) Duhovi (Pfingsten)

Duhovi su proslavljani svečano uz zornicu, svečanu i večernju misu. Ponedeljaki i ponegde utorak su bili praznični dani. Silazak Svetog duha se prema Svetom pismu opisuje kao hučanje snažnog vetra. Na tu vremensku nepriliku je podsećalo veče pre Duhova – Knallabend. Predveče bi se okupile grupe dečaka koji su dugim bičevima na svim ćoškovima priređivali prave „pucačke“ koncerte. Veći momci bi obično nešto smišljali: pod velom tame bi se u noći uoči Duhova došunjali do kuća svojih devojaka i pravili vragolije. U nedelju bi devojke ustajale ranom zorom kako bi bacile pogled na ulicu da vide, da li im je neko ostavio malo pleve, što je bio znak naklonosti momka.   

i) Presveto trojstvo (Dreifaltigkeitssonntag)

Podunavske Švabe iz svih krajeva su veoma poštovali Sveto Trojstvo, pa je i ta nedelja, zvana i zlatna, bila najbitnija nedelja u godini. U mnogim gradovima i selima sa švapskim življem su postojali stubovi posvećeni Svetom Trojstvu kao čvrsti dokazi vere ranih doseljenika. Seljaci bi počinjali žetvu u ime Trojice i pre prvog otkosa se prekrstili. Veknu hleba bi otac zasekao tako što bi nožem na njoj nacrtao tri krsta. 

j) Tijelovo – Svetkovina Tela i Krvi Isusove (Fronleichnamsfest)

Ovaj dan je u katoličkim zajednicama obeležavan raskošno. U organizovanju proslave dana Presvetog Tela i Krvi Isusove je uvek učestvovala i politička zajednica. Seoske ulice kojima je prolazila procesija su bile posute travom, ulice su već nedeljama pre bile spremljene, a javne zgrade i crkva kao i četiri postavljena oltara ukrašena grančicama. U selu je vladala praznična atmosfera.

Na ovaj dan bi čitava zajednica bila prisutna, svi katolički vernici su se okupljali oko Presvetog. Ali i pripadnici drugih hrišćanskih veroispovesti bi učestvovali u manifestaciji.

k) Hodočašća (Wallfahrten)

Verski život Podunavskih Švaba je bio duboko ukorenjen u baroku. Hodočašća su u tome imala važnu ulogu i predstavljala su poseban vid izražavanja pobožnosti. Podunavske Švabe su hodočastili u čast Bogorodice, pre svega u vodicu (Bründl) u Doroslovu, u srcu Bačke. Ova crkvica sa dva tornja je izgrađena 1825 i posvećena je Mariji Pomoćnici Kršćana (Maria der Hilfe der Christen - Maria Auxilium Christianorum). Godišnje hodočašće u Doroslovo se održaval subotom, pre Nedelje Presvetog Trojstva. Hodočasnici su dolazili peške ili zapregama iz svih krajeva Bačke i u mnogoljudnoj procesiji se, pevajući marijanske pesme, zaputili prema svetištu gde je održavana svečana liturgija. Nakon toga je atmosfera bila veoma živahna, jer je hodočašće bilo važan društveni događaj na kome su se okupljali porodica i prijatelji.

Još jedno značajno svetilište Podunavskih Švaba je bila crkva Snežne Gospe kod Petrovaradina u Sremu. Crkva sa dva tornja je izgrađena u romaničkom stilu u znak sećanja na pobedu na bojnom polju kod Petrovaradina. Posvećena je 05.08.1716. Ostala marijanska svetilišta su bila: Marija Radna u Banatu, Marija Jud u Baranji, na severu Bačke se hodočastilo u Hajoš u čijoj crvi je Crna Bogorodica. Mnogi su 16. jula hodočastili na dan Marije od gore Karmela u Sombor u karmelićansku crkvu. Treba spomenuti i hodošaća u Rim 1887. i 1910. i u Lurd 1904. i 1910, kao i u Svetu zemlju 1930. sa velikim brojem hodočasnika švapskog porekla.  

l) Proštenje / kirbaj (Kirchweih)

Proštenje ili kirbaj (Kirchweihfest) se ubrajalo u najradosnije praznike u Panoniji. To je praznik koji je ukorenjen duboko u istinskom hrišćanskom verovanju ovog naroda i koji je najbolje prikazivao druželjubivost i gostoprimstvo seoskog načina života Podunavskih Švaba, a u čijem organizovanju je učestvovala cela seoska zajednica. U centru mesta su nastupali putujući muzičari i trgovci otvarali svoje tezge, streljane ili druge atrakcije. Centralni deo dana je uvek bila svečana prepodnevna liturgija. Samo tokom mise je bilo mirno, inače je do kasno u noć sve bilo veoma živo uz dobro pivo i hranu, sa gostima koju su dolazili iz daleka. Za devojke je taj dan često bio i „trenutak istine“, kada bi saznale koji se momak posebno potrudio da kupi neki poklon. Uz dobro raspoloženje se plesalo do kasno u noć. Sledećeg dana se najčešće kuvao riblji paprikaš.

m) Žetvena svečanost (Erntedankfest)

Ovim lepim i rasprostranjenim običajem se obeležavao kraj vršidbe (Drusch). I na ovaj dan je najvažniji događaj bila svečana liturgija uz hor i duvački orkestar u crkvi bogato ukrašenoj proizvodima od žita. Svi koji su u zajednici imali neki položaj i ugled su na službu dolazili u svečanoj nošnji. Delegacije udruženja su nosile barjake, vatrogasci su na ulazu u srkvu stajali u špaliru za vreme ulaska sveštenika, ministranata i uglednih građana. Sveštenik i vernici su se Gospodu zahvaljivali na bogatim prinosima i kasnije dali oduška svojoj radosti u lepoj proslavi. Žetvena svečanost je bila i nagrada za mukotrpan rad. U pojedinim zajednicama su organizovane i povorke u kojima su se radni ljudi provezli na mašinama koje su se koristile tokom svih radnih procesa od setve do žetve. U nekim mestima je birana i kraljica žetve koja je u bogato ukrašenim kolima predvodila povorku.

III Kraj verskog života Podunavskih Švaba u bivšoj Jugoslaviji

Odlukama AVNOJ-a od 21. Novembra 1944 su svi Nemci u bivšoj Jugoslaviji proglašeni za narodne neprijatelje, potpuno obespravljeni i sva imovina im je konfiskovana. Usledili su progon, streljanja i strašni zločini. Ali mnogi Nemci su uspeli da pobegnu od smrti. Za kratko vreme je ugašen hrišćanski život koji je nemačko stanovništvo vekovima negovalo. Oko 167.000 Podunavskih Švaba koji su ostali u državi su internirani u takovane logore sa posebnim statusom gde su bili izloženi gladi, zarazama, zlostavljanjima i samovolji. Kako bi se ublažila nezamisliva duševna i telesna patnja i pomoglo onima koji su na samrti, sveštenici i monasi su odlazili u logore. Tokom progona Nemaca su tako na najsuroviji način stradala 32 katolička sveštenika i pet evangelističkih.

IV Novi počeci nakon Drugog svetskog rata u Srbiji

U Bačkoj, Vojvodini i Srbiji kao i drugim delovima bivše Jugoslavije je po završetki Drugog svetskog rata ostalo oko 5000 Švaba. Oni su se tokom godina organizovali u udruženja, ukoliko su zakoni to dozvoljavali. Na prostoru Sombora i Bačke, gde danas živi još oko 1300 Nemaca, 2001. godine je osnovano Udruženje po imenu St. Gerhard Sombor. Od osnivanja udruženje dobija podršku organizacije Humanitarna pomoć Podunavskih Švaba (Humanitäre Hilfe Donauschwaben). Angažovani članovi se na licu mesta brinu pre svega o zemljacima kojima je potrebna pomoć i pomažu da se održavaju liturgije na nemačkom jeziku.

Izvor: Kuća Podunavskih Švaba u Haru (Haus der Donauschwaben in Haar)

 


Sva prava zadržana © 2018 | Donauschwaben. Izrada sajta BIT Soft.